Glavobolja je simptom, koji se poput svake boli javlja kao znak, da u organizmu postoji neki poremećaj. Simptom bola često omogućuje prepoznavanje bolesti pre nego što se jave njeni jasni fizički i laboratorijski znaci. To naročito vredi za bol, koji se javlja u području glave.
Ako se naglasi, da je glavobolja često prvi i dugotrajno jedini znak nekog ozbiljnog oboljenja, kako u području glave (npr. intrakranijalni ekspanzivni proces), tako i nekog opšteg oboljenja (npr. arterijska hipertonija), to glavobolja kao simptom neke bolesti dobija uz važno praktično dijagnostičko značenje još i veliku biološku vrednost.
Međutim, glavobolja je od svrsishodne biološke vrednosti, kao signal nekog ozbiljnog oboljenja, samo u određenom broju slučajeva. Kod velikog broja slučajeva hroničnih glavobolja, posebno onih bez grubih organskih patoanatomskih promena, npr. kod migrene, idiopatskih neuralgija, gubi se njeno biološko značenje. Za takve bolesnike glavobolja nije korisna opomena i kao takva važan signal obrambenog mehanizma, već mukotrpan teret, koji im bitno ogorčava životnu radost i radnu sposobnost uz sve posledice za njihovu ličnost u somatskom i psihičkom pogledu.
Savremena medicina, raščlanivši pojavu glavobolje u različite, danas već prilično dobro razjašnjene etiološke kategorije, napušta mišljenje da glavobolja može biti i sama po sebi bolest. Čini se, međutim, da mnogi lekari još nisu sasvim prihvatili to stanovište. To je donekle i razumljivo, ako se uzme u obzir, da je za uspešnu dijagnostičku analizu glavobolje prije svega potrebno temeljno poznavanje istraživanja o patofiziologiji glavobolje. Čini se takođe, da postoji tendencija kod nekih lekara, da bolesnika s glavoboljom ne shvati dosta ozbiljno i da se zadovoljava, ne izvršivši analizu slučaja, lečenjem s pomoću raznih analgetičkih lijekova.
U određenom broju kratkotrajnih, prolaznih glavobolja nije time učinjen velik propust. Međutim, kod dosta velikog broja bolesnika sa glavoboljom, takav postupak lekara može biti od štete za bolesnika, jer se zbog toga može zakasniti s pravovremenom dijagnozom osnovne bolesti, bolest se razvija, a kod ne malog broja bolesnika može doći i do katastrofalnog završetka.
Međutim, pogrešno rade i oni lekari praktičari ili specijalisti raznih struka koji prerano predlažu ili provode teško podnošljive i često riskantne dijagnostičke zahvate, kao što su pneumoencefalografija i cerebralna angiografija, ili ih podvrgavaju nepotrebnim operacijama.
S druge strane opet ima bolesnika s glavoboljom, koji su zaplašeni i uvereni, da boluju od teškog organskog oboljenja mozga, npr. tumora, ili misle na neko drugo ozbiljno i opasno oboljenje, te reguju hipohondrijski i lutaju od lekara do lekara. Veliki broj bolesnika s hroničnom glavoboljom, ne našavši nigde razumijevanja ni pomoć, napuštaju razočarani medicinu i leče se pomoći nadrilekara ili se leče sami simptomatskim sredstvima. Stalnim uzimanjem velikih doza tih sredstava, koja nisu sasvim bezazlena (primjer: pirazoionski preparati, koji prouzrokuju leukopeniju), a neka su sigurno škodljiva (na pr. dugotrajno uzimanje fenacetina) oni sebi stalno škode, te umesto da je leče, oni glavobolju još i pogoršavaju. Danas je potpuno sigurno, da dobro obučen lekar može sam ili uz pomoć specijalista (neurologa, internista, rentgenologa, otorinologa itd.) u velikom broju slučajeva glavobolja izvršiti visoko kvalitetnu polikliničku analizu i dijagnozu, te u mnogim slučajevima sprovesti uspešnu terapiju.
Određeni broj bolesnika s glavoboljom potrebno je nakon prethodne uvodne ambulantne analize uputiti što prije u bolnicu, zbog daljeg dijagnostičkog postupka i lečenja.
