Islandski lišaj – lekovito bilje

Islandski lišaj - Catraria islandica

Latinsko ime: Catraria islandica Ach. (= Lichen islandicus L.)

Pretežno je rasprostranjen na severnoj polulopti: u Severnoj Evropi, Sibiru i Severnoj Americi. U hladnim arktičkim krajevima raste i u ravnici, a kod nas u Srednjoj Evropi i Španiji po svima planinama, osobito na nepristupačnim i vetrovima izloženim vrletima i goletima.

Prikuplja se prvenstveno noću ili za vlažnog, kišnog vremena – jer ga je tad i lakše odvojiti sa podloge – zatim se očisti, opere i osuši. Najviše medicinskog lišaja se skupi u Skandinaviji i Srednjoj Evropi.

Talus je manje-više uspravan i svojom razgranatošću donekle liči na mali grm (otud i „lišaj grmaš“). Visok je do 10cm, a debeo svega do 0,5mm, nepravilno dihotomski, prstasto razgranat i s obe strane go. Pojedini ogranci su pri dnu žlebasti, skoro u cev zavijeni, a na vrhu su rašireni, nepravilno trepavičasti, nazubljeni i kovrčasti. Po obodu je lišaj reckast. Na strani okrenutoj svetlosti lišaj je dosta tamno-maslinasto-zelen, a na suprotnoj strani je svetlije boje, sa beličastim mrljama. Osušeni lišaj je sasvim svetle, ponekad gotovo bele boje. Svež lišaj je mek i kožasto žilav, a osušen je dosta krt i lomljiv; u vodi se razmekša i postane savitljiv.

Ovo lekovito bilje je vrlo slabog mirisa; tek kad se sitni, oseti se miris na morske alge. Ukusa je sluzavo-gorkog i bljutavog. U vodi raskvašen manje je gorak; ispiran alkoholom iIi 1%-nom potašom potpuno izgubi gorčinu. U Norveškoj i Irskoj lišaj se prethodno drži 24 časa u vodi da bi mu odstranili gorčinu (cetrarin), osuši i samelje, pa se brašno upotrebljava za ishranu. Hranljiva vrednost je upola manja od pšeničnog brašna, jer se lihenin teže vari od skroba.

Sastav: Ima do 50% Iihenina, lišajskog skroba koji sa jodom ne poplavi. Membrane hifa su pretežno od lihenina. Ima još oko 10% dekstrolihenina ili izolihenina, koji je izomer lihenina i koji u reakciji s jodom poplavi (ali ipak slabije nego skrob); oba ova ugljena hidrata hidrolizom pomoću razblažene sumporne kiseline daju glikozu i druge sećere (do 70%) koji mogu prevreti u alkohol, pa zato severni narodi mnogo upotrebljavaju lišaj za izradu alkoholnih pića. U hladnoj vodi lihenin slabo nabubri, a tek u toploj se rastvori; ohlađeni rastvor (1 : 19) se uhvati u piktije gorkog ukusa. Dekstrolihenin se rastvara i u hladnoj vodi. U lišaju ima i oko 2-3% cetrarina ili cetraninske kiseline, oko 1% lihensterinske kiseline, malo etarskog ulja, gume, gvožđa, sećera itd.

Upotreba: Ova lekovita biljka odvajkada služi za hranu narodima krajnjeg Severa, Laponcima , i Islanđanima, a u medicini od kraja XVIII veka kao amarum mucilaginosum (gorko sluzno sredstvo). Naročito je krajem tog veka bio u modi. Ublažava kašalj. Tinktura, zbog svoje gorčine, daje se protiv povraćanja i muke, posebno za vreme trudnoće. Droga iz koje je odstranjena gorčina daje se u  narodnoj medicini i kao sluzavi ekspektorans protiv kašlja, promuklosti. Neki lekari ga preporučuju dijabetičarima u obliku dijetalnog hleba. U narodu služi i protiv hroničnog proliva, kao tonik i stomahik (dejstvo gorke cetrarne kiseline).

Daje se u obliku dekokta (10-25g na 1.000), želea, paste, tinkture (30-50 kapi), praška (3-10g) i sirupa (30-100g), a najčešće ulazi u sastav grudnih čajeva.

Narodna imena: bohinski mah, borjanski mah, ertenska trava, islandska pletika, islandska lihena, islandska mahovina, planinska mahovina, plućni mah, plućnik, štitarka.