Mentalni poremećaji

Šta je psihijatrija?

To je grana medicine posvećena izučavanju i lečenju bolesti duha, ljudskog ponašanja i emocija. Neki od ovih poremećaja povezani su sa strukturnim promenama mozga pa se tako polje rada psihijatrije i neurologije često poklapa.

Šta je psihologija?

To je grana medicine koja se bavi izučavanjem svih stadijuma ponašanja i svesnog života.

Šta je psiholog?

Posebno obučena osoba, koja obično nije lekar, čiji su napori usmereni bilo na naučne ili istraživačke oblasti psihologije ili na klinički rad testiranja inteligencije i primene psiholoških testova, kao i lečenje emocionalnih poremećaja.

Kolika je učestanost mentalnih poremećaja?

Emocionalni poremećaji u nekim zemljama predstavljaju nacionalni zdravstveni problem broj jedan. Broj blažih mentalnih oboljenja ne može se proceniti jer se ne može povući oštra linija izmedu blažeg emocionalnog poremećaja kakav se sreće u normalnom životu i neuroze. Veruje se da u određenom dobu starosti svaki deseti stanovnik dobija neku mentalnu bolest. Mentalni bolesnici danas u razvijenim zemljama zauzimaju pola bolničkih postelja i njihov broj se svake godine povećava. Mada se učestanost svake godine povećava, broj izlečenih slučajeva takođe postaje sve veći.

Šta su emocije?

Emocije su normalne komponente ijudskog iskustva koje predstavljaju osećanja koja ljudi imaju u raznim situacijama ili povodom raznih situacija sa kojima se sreću. One predstavljaju duševne reakcije na lična iskustva. Primeri za emocije su ljubav, mržnja, ljutnja itd.

Šta su neuroze?

Neuroze predstavljaju osnovu emocionalnih reakcija koje su neusklađene, preterane i nenormalne. Neurotične reakcije su one koje prelaze granicu normalnih emocionalnih reakcija. One predstavljaju ponašanje kojom prilikom osećanja bivaju van kontrole i vladaju ljudima. Takve reakcije često nastaju u okolnostima koje na neki način nepovoljno utiču na pacijenta i koje obično nazivamo emocionalno napregnutim. Često ih prouzrokuju nesvesni razlozi ili razlozi koji se ne mogu objasniti tj. konflikti koji su van kontrole pojedinca. Takve pojave su nesigurnost, emocionalne bure, razdražljivost, prisilne pojave, fobije, kao i izvesni oblici depresije, naročito reaktivnog tipa. U pravom smislu, to su nezreli odgovori na pojedine situacije.

Kako se leče neuroze?

Raznim oblicima psihoterapije koju sprovode za to naročito obučene osobe, obično psihijatri, ali i kvalifikovani psiholozi i socijalni radnici.

Šta se podrazumeva pod izrazom psihoneuroza?

Izraz je identičan sa izrazom neuroza.

Kakva je razlika između neuroze i psihoze?

Neuroza je obično emocionalna reakcija koje je pacijent potpuno svestan. Psihoza je oblik mentalne bolesti pri kojoj je pacijent na neki način dezorganizovan i van kontakta sa stvarnošću.

Da li se neuroze često pretvaraju u psihoze?

Ne. To je uobičajeno pogrešno shvatanje.

Šta je anksiozna neuroza?

Vrsta emocionalnog poremećaja karakterisana morbidnim strahom. Takvi pacijenti su napeti, razdražljivi, plašljivi i eksplozivno reaguju na situacije. San je uglavnom slab. Kod ovih se pacijenata javljaju i neki fizički simptomi kao što su ubrzan puls, lupanje srca, prekomerno znojenje, drhtanje, vrtoglavica i glavobolje. Može doći i do gađenja, povraćanja ili proliva. Simptomi mogu nastati zbog određene situacije ili problema ali se ponekad javljaju bez jasnog razloga praćeni osećajem straha od neposredne opasnosti ili nesreće.

Šta je neurastenija?

Oblik neuroze u kojoj je prisutno prekomerno zamaranje pri malom naporu. Često je prati hipohondrija (bezrazložna briga o simptomima), gubitak apetita i telesne težine. Pacijent se pored toga često žali na simptome neurotičnog porekla kao što su glavobolja, vrtoglavica, nesanica, nesposobnost za koncentraciju, razdražljivost, depresija itd. Većina ovih pacijenata u stvari pati od depresije.

Može li neko zbog preteranog rada oboleti psihički ili dobiti nervni slom?

Ne.

Može li neko zbog velikog životnog razočarenja ili tragedije »poludeti« ili dobiti nervni slom?

Velike tragedije mogu prouzrokovati depresiju većeg ili manjeg stepena, ali retko prouzrokuju trajno mentalno oboljenje.

Šta je neuračunljivost?

Neuračunljivost je pravni izraz. Psihijatri ga više ne koriste, osim u sudnici. On podrazumeva »neuračunljivu« osobu ili osobu koja »nije pri zdravoj pameti« i, kako se obično koristi, označava osobu koja ne može odgovarati za svoje postupke. Takođe se koristi da označi osobu koja ne može da razlikuje dobro od lošeg. Mnogi umereno psihotični pacijenti ne mogu zadovoljiti ovaj kriterijum i pravno ne mogu biti svrstani kao neuračunljivi iako mogu biti mentalno bolesni.

Šta se podrazumeva pod izrazom »nervni slom«?

Izraz koriste laici za bilo kakav mentalni ili emocionalni poremećaj. Prema tome, ovaj izraz nema neko jasno, određeno značenje.

Da li životne situacije igraju važnu ulogu u mentalnom zdravlju pojedinca?

Mentalno zdravlje manje zavisi od toga šta se stvarno dešava u životu, a više od stava pojedinca i od toga kako on prihvata ili kako se suočava sa problemima stvarnosti.

Koji simptomi treba da ukažu na potrebu za psihijatrijskom pomoću?

a. Česte bolesti koje nisu čisto fizičkog karaktera
b. Česte ili stalne žalbe na zdravstveno stanje koje nisu propraćene odgovarajućim nalazima ili pri kojima se bolest ne može otkriti
c. Česta ili neprestana depresija
d. Razdražljivost ili nekontrolisani temperament
e. Nesposobnost za trajan rad
f. Neprestan zamor
g. Vrlo česti konflikti sa okolinom
h. Učestan nemir i neosnovan strah
i. Stalna nesanica
j. Gubitak apetita za što se ne može naći razlog

Hoće li poseta psihijatru pomoći da se spreči mentalni kolaps?

U većini slučajeva hoće.

Može li se bez opasnosti sklopiti brak sa osobom iz porodice u kojoj je neki od članova neuračunljiv?

To zavisi od okolnosti i od prirode bolesti kojom se pripisuje neuračunljivost. Odgovor na ovo pitanje uglavnom može biti pozitivan. Činjenica da je neki drugi član bio ili jeste mentalno bolestan nema nikakve veze sa bračnim drugom ukoliko je on ili ona dobrog zdravlja. Treba obratiti pažnju da li su u porodici slučajevi mentalnih poremećaja bili česti. Mnogi mentalni poremećaji su sekundarnog ili simptomatičnog tipa kao što su to poremećaji koji prate neke druge bolesti u koje možemo ubrojiti sifilis, cerebralnu arteriosklerozu iii senilnost. One naravno nemaju nikakve nasledne važnosti.

Kakvu ulogu igra naslednost u mentalnim bolestima?

Ne može se utvrditi koliko na mentalne bolesti utiču naslednost i okolina. Bez sumnje, izvestan deo ličnosti izrasta iz naslednih osobina što može uticati na način na koji pojedinac reaguje na razne situacije i razne okolnosti. Pretpostavlja se da okolina i iskustvo pojedinca imaju značajniju ulogu u stvaranju i razvoju ličnosti, ima nekih porodica kod kojih se javlja naslednost izvesnih mentalnih oboljenja.

Kakvu ulogu igra polni život u mentalnom zdravlju?

Odgovarajući polni život je deo mentalnog zdravlja, mada to dosta zavisi od pojedinca. Poremećaji u odnosu prema polnom životu, svesni ili nesvesni, mogu prouzrokovati emocionalne i mentalne poremećaje. S druge strane, emocionalni i mentalni poremećaji često dovode do poremećaja u polnom životu.

Može li preterano aktivan polni život prouzrokovati mentalne poremećaje?

Ne.

Kako nedovoljan polni život utiče na mentalno zdravlje?

Veliki broj ljudi praktikuje celibat bez bilo kakvih emocionalnih problema. Prema tome ne može se reći da nedostatak polnog života stvara poremećaje mentalnog zdravlja. Ali, to se ne odnosi na svakoga. Mnogim ljudima potrebno je izvesno polno iskustvo i zadovoljeinje. (Izostanak polnog života u stvari može pre biti rezultat nekog emocionalnog poremećaja nego njegov uzrok.) U svakom slučaju, čovekova polna veza nije samo nagonska pa da služi samo razmnožavanju, već spaja čoveka i ženu i na drugi, jedinstven način — duševno i duhovno što je znak i mentalnog zdravlja.

Treba li uvek ozbiljno shvatati pretnje namoubistvom?

U svakom slučaju. Pacijenti često skrivaju samoubilačke namere i tek slučajno mogu izraziti takve misli, ali činjenica da je takva misao izražena dovoljna je da bude ozbiljno shvaćena. Namera može biti mnogo jača.

Šta je prisilna neuroza?

Prinuda je deo opsesivnog prinudnog stanja. Karakterišu je stalne misli ili radnje koje pacijent nije u stanju da kontroliše ili prevaziđe. (To se, na primer, sreće kod ljudi koji bez shvatljivog razloga stalno peru ruke.)

Kakav je značaj nenormalne privrženosti roditelju, kao što je slučaj kod »maminog sina«?

Nenormalna privrženost roditelju otkriva emocionalno nezrelu osobu. Takva osoba često ne može da se prilagodi životnim situacijama kako treba.

Šta se podrazumeva pod Edipovim kompleksom?

To je nesvesna privrženost sina majci praćena ljubomorom na oca. Može prouzrokovati osećanje krivice i emocionalne konflikte.

Šta se podrazumeva pod kastracionim kompleksom?

U psihoanalitičkoj teoriji ovaj izraz označava seksualni strah i strah od kastracije ili strah osobe da će ostati bez polnih organa.

Šta je klaustrofobija?

Taj se simptom često sreće kod osoba koje imaju anksioznu neurozu. To je bezrazložni strah uopšte od zatvorenog prostora kao što je lift, tunel itd.

Šta je agorafobija?

Nesigurnost i strah koji nastaju na otvorenom prostoru, kad se prelaze trgovi, ulice i sl, deo je anksioznog stanja.

Može li proricanje sudbine biti štetno?

Da. Ono može mnogo uticati na lakoverne, sugestibilne osobe i osobe podložne strahu i sujeverju.

Da li je hipnoza korisna kada je sprovodi psihijatar?

Da. Hipnozom se mogu lečiti neki akutni emocionalni poremećaji. Ona se takođe može koristiti za dobijanje intormacija koje pacijent teško može da pruži u svesnom stanju ili kojih nije svestan.

Treba li da hipnozu vrše ljudi koji nisu obučeni psihijatri?

Ne. Hipnoza može biti štetna za neke ljude koji su vrlo podložni sugestijama. Prema tome ne treba je praktikovati bez poznavanja ličnosti subjekta, pa i tada treba da je sprovodi samo kvalifikovan, dobro obučen psihijatar.

Da li su sedativi štetni ili opasni za emocionalno ili mentalno bolesne ljude?

Ne u običnim dozama kakve prepisuju lekari. Opasnost leži u uzimanju velikih doza u cilju samoubistva. Prema tome, samo male količine ovih lekova treba da su na dohvatu ovakvih potencijalnih samoubica.

Da li je verovatno da će doći dan kada će se mentalne bolesti uspešno lečiti lekovima?

Tačno je da se sve više lekova koji pomažu mentalnim bolesnicima svakim danom pronalazi, otkriva. Ali ne izgleda verovatno da će doći dan kad psihoterapija neće biti potrebna.

Šta je insomnija?

Nemogućnost da se spava, nesanica.

Šta prouzrokuje nesanicu?

Ukoliko ne postoji bol ili neka druga neugodnost, nesanicu prouzrokuje emocionalni poremećaj. Prema tome, strepnja ili briga može odagnati san ili uticati tako da san bude isprekidan ili nemiran.

Hoće li uzimanje pilula za spavanje odagnati nesanicu?

Ne. Pilule mogu dovesti do sna, ali će izlečenje zavisiti od odstranjivanja emocionalnog poremećaja.

Treba li da zatraže pomoć psihijatra ljudi koji pate od nesanice?

Da, ukoliko se nesanica nastavi duže vremena.

Šta je histerija?

To je čest oblik emocionalne reakcije pri kojoj je pacijent sklon da iskazuje svoj duševni bol na preteran i dramatičan način. Cilj histerije (svestan ili nesvestan) je da privuče pažnju i obezbedi saučešće, ili da se pacijent oslobodi nečega što ga tišti. Pacijenti su vrlo sugestivni i mogu imati simptome koji nemaju nikakvog anatomskog ili medicinskog osnova. Nastanku bolesti obično prethodi neki dramatičan dogadaj kao što je nesrećan slučaj koji pacijent smatra mnogo tragičnijim no što u stvari jeste. Histerične reakcije obično nastupaju iznenada. Pacijent postaje uzbuđen, bučan, pun protesta ili pak bezrazložno miran i indiferentan. Pacijent može biti vrlo uznemiren, mnogo više no što bi u datim okolnostima trebalo da bude ili, i pored žaljenja na određene simptome, može imati blag, neodgovarajući izraz lica.

Šta su psihosomatski simptomi i bolesti?

To su simptomi ili bolesti obično fizičkog karaktera prouzrokovane neurotičkim (emocionalnim) faktorima ili kod kojih neurotički faktori igraju važnu ulogu. Takvi simptomi ili bolesti mogu se javiti u želucu pri čemu može doći do hiperaciditeta (povećanja kiseline), slabog varenja ili čak čira. Oni mogu uticati na creva i prouzrokovati spastična stanja koja dovode bilo do zatvora, bilo do proliva kao odgovora na emocionalno napete situacije. Trajnije
ili teže psihosomatske bolesti mogu poprimiti oblik pravog kolitisa sa stvaranjem ulceracija u crevima. Nijedan organ u organizmu nije imun na psihosomatske simptome ili bolesti koje se mogu manifestovati kao alergija, oboljenja kože ili druge vrste organskih fizičkih oboljenja.

Za koje se bolesti uglavnom smatra da spadaju u psihosomatsku kategoriju?

Izvesni oblici hipertenzije (visokog krvnog pritiska), čir na želucu i dvanaestopalačnom crevu, kolitisi, naročito spastičnog ili mukoznog oblika, i, verovatno, ulcerozni kolitisi. U ovu kategoriju takođe spadaju i neka takozvana alergijska stanja kao što su astma, ekcem, koprivnjača i razna stanja pri kojima se javlja izražen svrab, naročito rektuma i vagine. Pored toga, tu se mogu uvrstiti i hipertireoidizam (pojačana aktivnost štitne žlezde) i šećerna bolest. Neki psihijatri u grupu psihosomatskih oboljenja uvršćuju mnoge vrste glavobolje, uključujući migrenu, kao i izvesne oblike artritisa.

Da li su emocionalni simptomi uobraženi, izmišljeni?

Ne, to su stvarni simptomi. Vrlo često pacijent ne zna kako se izvesni simptomi mogu javiti bez jasnog fizičkog razloga, pa, prema tome, smatra da ni simptomi nisu stvarni ukoliko ne postoje stvarni fizički razlozi. Takvi simptomi su stvarni čak i kad ih prouzrokuju emocije i mogu dovesti do teških oštećenja ukoliko se na odgovarajući način ne leče.

Šta se podrazumeva pod organskim oboljenjima nervnog sistema?

Izraz organsko oboljenje nervnog sistema znači da postoji strukturalno oštećenje ili nenormalna fizička promena. Pri tom se podrazumeva da je promena na organizmu nastala zbog bolesti koja je sa određenim simptomima napala neki organ ili sistem, kao što je npr. infekcija ili tumor.

Šta je funkcionalno oboljenje nervnog sistema?

Funkcionalno oboljenje se odnosi na simptome koji nisu nastali zbog nenormalnih promena tkiva već zbog privremenih psiholoških poremećaja. Obično su rezultat emocionalnih faktora koji kroz napetost i razne hemijske (hormonalne i endokrine) mehanizme rezultuju u različitim simptomima.

Treba li da se pacijent konsultuje sa psihijatrom ukoliko je nervozan, uznemiren ili u depresiji?

Da. Inteligentan, razuman i obavešten lekar može preuzeti brigu o nervnoznim i emocionalno poremećenim ljudima, ali pravo značenje i značaj simptoma neće biti uvek jasni lekaru s ograničenim psihijatrijskim znanjem. Kvalifikovan i iskusan psihijatar može otkriti ozbiljne uzroke depresije ili psihoze u pacijentovim preokupacijama telesnim simptomima, ili pak u osećanju nesigurnosti ili konfuzije. Takvo otkriće može u velikom stepenu uticati na primenu najefikasnije, odgovarajuće terapije ili ukazati na mere kojima se može spasiti život.

Hoće li smeštaj u instituciju koja se bavi lečenjem mentalnih bolesti loše uticati na pacijenta?

Ne. Laici često veruju da na pacijenta loše utiče mešanje sa drugim mentalnim bolesnicima. Uobičajena praksa u bolnicama za mentalne bolesti je razdvajanje pacijenata sa različitim tipovima ili stepenima oboljenja tako da lakši bolesnici ne budu zajedno sa teškim ili opasnim pacijentima. Pogoršanje bolesti je uglavnom rezultat prirodnog razvoja bolesti, a ne njegovog smeštaja u neku instituciju za lečenje mentalnih poremećaja.

Da li ljudi koji dođu u bolnicu za mentalne bolesti imaju izgleda da budu otpušteni kao izlečeni ili kao pacijenti kojima se stanje poboljšalo?

Da. Veliki deo mentalnih bolesnika se može oporaviti. Pogrešna je pretpostavka da su mentalne bolesti neizlečive.

Da li mentalne bolnice zadržavaju pacijente duže no što treba?

Ne. To je takođe jedno od pogrešnih shvatanja. Duševne bolnice se što je moguće više trude da svoje pacijente što pre vrate u normalan život, njihovim porodicama i prijateljima.

Šta je psihoterapija?

Vrsta lečenja koja pomaže ljudima u njihovim emocionalnim i mentalnim problemima. Površno lečenje, vezano za obične probleme svakodnevnog života, mogu preduzimati inteligentne i simpatične osobe kao što su prijatelji ili rođaci; kod onih koji su religiozni — duhovna lica. Ovi ljudi često mogu pomoći pri privremenim i manjim problemima pre svega rečju, razgovorom, što se u psihoterapiji smatra lekom. Kada su problemi dublji i trajnije prirode, kad postoje neuroze pri kojima pacijent ne može sam sebi pomoći, potrebna je stručnija pomoć. Nju pružaju kvalifikovani i iskusni psihoterapeuti. Poželjno je da budu lekari zato što često postoje fizički simptomi koje treba medicinski proceniti i zato što je za prepisivanje lekova koji mogu koristiti potrebno stručno lekarsko znanje. Ali kako nema dovoljno psihijatara da zadovolje sve potrebe, psiholozi sa odgovarajućom obukom uspešno pomažu da se popuni ova praznina, ovo utoliko pre što u našim medicinskim ustanovama ovoga tipa postoji tesna saradnja između psihijatara i psihologa.

Koji su ciljevi psihoterapije?

Da pomogne ljudima da bolje shvate sopstvenu ličnost i da se bolje prilagode teškoćama, kao i da im pomogne da zrelije postupaju kad rešavaju svoje probleme i u kontaktima sa drugim ljudima. Cilj psihoterapije nije da reformiše ljude, mada je usmerena na razvijanje većih vrednosti i standarda. Njen cilj je takođe da leči i odstrani bolest. Zbog toga će psihoterapeut koristiti sva odgovarajuća sredstva i metode za koje se zna da su bili uspešni u ranijim slučajevima.

Šta je psihoanaliza?

To je posebna vrsta i tehnika psihoterapije. Cilj joj je da omogući pacijentu da shvati podsvesne mehanizme svoje ličnosti i teškoće kako bi se eliminisali simptomi i poboljšale reakcije i odgovori pacijenta. Ona se obavlja isključivo preko pacijenta, često na vrlo pasivan način. Postoje različite škole i teorije, ali metodi su približno isti u skoro svim školama.

Šta je grupna terapija?

To je metod psihijatrijskog lečenja pri čemu se grupa ljudi sa sličnim duševnim i emocionalnim problemima ili poremećajima istovremeno zajedno leči.

Koji su ciljevi grupne terapije?

Uglavnom su isti kao i ciljevi indivdualne terapije.

Koje su prednosti grupne terapije nad individualnom terapijom?

a. Omogućuje lečenje većeg broja ljudi. To je vrlo važan faktor pri današnjem nedostatku dobro obučenih psihijatara
b. Ovaj oblik lečenja je podesan zbog osećaja zajednice i on odgovara većem broju ljudi
c. Pacijentu se stavlja na raspoloženje i iskustvo drugih pri čemu se on u svojoj bolesti ne oseća usamljen

Kakvi su nedostaci grupne terapije?

a. Terapija i pažnja psihoterapeuta deli se na nekoliko ljudi
b. Pacijentima je vrlo teško da izraze duboko lične probleme
c. Gubi se mogućnost za individualnu terapiju

Koliko dugo traje psihoterapija?

To zavisi od osnovnih problema. Oni se ne mogu detaljno utvrditi dok psihijatar ne uspe da slomi pacijentovu odbranu i omogući pristup onim mislima kojih pacijent često nije ni sam svestan. Prema tome, na početku se ne može reći koliko će put biti dug. Zatim to će zavisiti od toga koliko se često terapija obavlja i koliko je pacijent sam spreman i koliko želi da ozdravi. Mnogi pacijenti nisu svesni koliko se duboko protive toku lečenja. Važan faktor je inteligencija i starost pacijenta. Sa inteligentnim, spremnim i istrajnim pacijentom može se dosta postići. Uglavnom, psihoterapija nije brz postupak koji se može okončati za nekoliko nedelja. Da bi se postigli dobri rezultati, potrebni su meseci, pa čak i godine.

Šta je to vegetativna distonija?

To je oblik neuroze koji se odnosi na nervni vegetativni sistem i na organe koje on snabdeva. Tada vegetativni sistem nije organski oboleo, već samo funkcionalno. Pacijent sam sebe osluškuje, prati bezbrojne pojave i zbivanja u svom organizmu koje ljudi s normalnim vegetativnim nervnim sistemom i ne slute niti opažaju.

Postoji li zadovoljavajuće hirurško lečenje mentalnih bolesti?

Do nedavno preporučivana je relativno prosta operacija mozga, lobotomija, kao lek za određene vrste mentalnih bolesti kojom su se povremeno dobijali zadovoljavajući rezultati. Ova je operacija, ipak, uveliko napuštena pošto neki od novijih lekova u izvesnim slučajevima obezbeđuju iste rezultate.

Šta su psihoze?

Psihoze predstavljaju teže poremećaje pri kojima postoji određen stepen dezorganizacije ličnosti. U ponašanju se sreće izvestan aspekt nestvarnog što nije ni u kakvoj vezi sa postojećim okolnostima i često je van kontrole pojedinca. Ove bolesti klasifikuju se kao mentalne zbog izvesnog stepena iracionalnosti i duševnog poremećaja. One se često karakterišu ćudljivim i neodgovarajućim ponašanjem. Često postoje priviđenja i halucinacije. Pacijent često nema kontakta s okolinom, a nema ni sposobnosti za racionalnu i logičnu konverzaciju. Psihotičari sačinjavaju većinu pacijenata mentalnih bolnica.

Koji su razni oblici psihoze?

Psihoze uključuju šizofreniju, manijačno-depresivne poremećaje i psihotičnu depresiju, paranoidne poremećaje, involutivnu melanholiju i grupu organakih bolesti koje mogu dovesti do psihoza. U poslednju grupu spadaju senilne psihoze, psihoze prouzrokovane izvesnim oboljsnjima mozga kao što su arterioskleroza, tumori mozga, sifilis itd.

Šta je depresija?

To je vrsta reakcije ili poremećaj karakterisan lošim raspoloženjem i utučenošću. Ne samo da je raspoloženje loše, već je i opšta aktivnost smanjena. Pacijenti koji pate od depresije nemaju elana i energije, gube interesovanje, ne radi im se ništa niti im se ide bilo kud, žele da budu sami. Žele da ostanu kod kuće. Prekidaju ustaljene postupke i zapostavljaju normalne odgovornosti. Dolazi do nesanice, gubitka apetita, a zatim i do gubitka u telesnoj težini. U težem obliku bolesti, pacijenti postaju klonuli, veruju da im se ne može pomoći i zato propuštaju da zatraže pomoć. U takvim stanjima postoji mogućnost i opasnost od samoubistva. Zbog toga je pomoć iskusnog psihijatra hitna i neophodna, a poželjno je da se pacijent smesti u bolnicu kako bi se zaštitio od samog sebe. Često je bolje i važnije da je pacijent u bolnici bezbedan nego u stalnoj opasnosti kod kuće.

Postoje li razni oblici depresije?

Da. Depresija je često deo neuroze i može nastupiti kao reakcija na okolnosti ili probleme. Tada se naziva reakciona depresija. Izgledi za lečenje od ove vrste depresije su često dobri. U drugim slučajevima depresija može biti deo mentalnog poremećaja ili psihoze ograničenog trajanja. Takve se epizode mogu ponavljati. Depresija takođe može biti deo manijačko-depresivnog ili cikličnog poremećaja.

Šta je melanholija?

To je stari izraz koji se ranije koristio u istom smislu kao i izraz depresija.

Šta je involutivna melanholija?

To je oblik depresije koja se javlja u poznije životno doba. U nekim slučajevima to je depresija koja se ponovo javlja kod pacijenta koji je i ranije imao napade sličnog tipa. Prema tome, ne klasifikuje se kao poseban tip depresije. Ipak, kod nekih pacijenata depresija je praćena uzbuđenošću, uznemirenjem i nemirom.

Kako se leči depresija?

Pre svega treba preduzeti mere obezbeđenja protiv mogućnosti samoubistva ukoliko je takva tendencija prisutna. Ukoliko su takve misli izražene, ne treba ih ignorisati. Mere bezbednosti treba da uključuju stalni i neprekidni nadzor. Kada je rizik veliki, pacijenta treba smestiti u bolnicu. Mnogi psihijatri smatraju da je najbolja terapija lečenje elektrošokovima od čega se može očekivati da otkloni depresiju kod devedeset posto pogodno odabranih pacijenata. Mada je ovo lečenje praćeno određenim rizikom, ako se primene odgovarajuće zaštitne mere rizik nije veliki. Ako se takav rizik posmatra u svetlu patnje i rizika od nelečene depresije, lečenje šokovima odnosi prevagu. Poslednjih godina koriste se novi lekovi koji povoljno deluju na pacijenta u depresiji i najčešće mu omogućuju oporavak.

U kakvim se stanjima indicira šok-terapija?

a. U jakim depresijama
b. Kod manijačkih stanja
c. Kod šizofrenije

Da li su rezultati šok-terapije trajni u većini slučajeva?

Uspeh šok-terapije u izvesnim slučajevima može biti trajan, ali da bi uspeh bio takav, ovaj vid terapije treba da bude praćen intenzivnom i dugotrajnom psihoterapijom.

Gde se može obavljati šok-terapija?

a. U psihijatrijskim ordinacijama
b. Na klinici
c. U bolnici

Šta su manijačko-depresivne reakcije?

To je grupa psihotičkih poremećaja u kojima pacijent pokazuje uzbuđenje (zbog toga postoji i izraz manijački), stalan nemir i povećanje svih vrsta aktivnosti, uključujući i govor. Raspoloženje je veliko i egzaltirano. Takvi se pacijenti niti odmaraju niti spavaju i mogu postati iscrpljeni ukoliko se ne kontrolišu. Simptomi su različitog stepena. Pacijentima su potrebni sedativi, a pri jakim simptomima hospitalizacija i ograničenje aktivnosti. Ponekad pacijent može pasti u depresiju, tada je aktivnost smanjena a raspoloženje loše.

Kakvi su izgledi kod manijačko-depresivnih psihoza?

Posle izvesnog perioda vremena, ponekad i nekoliko meseci pacijent se oporavlja od ovakve epizode. Neodređeno vreme se oseća dobro da bi se ponovo razboleo. Nov napad može biti iste vrste kao i prethodni ili pak može predstavljati preokret u suprotnom pravcu. Neki pacijenti se dugo vremena dobro osećaju i imaju malo napada. Drugi pak mogu imati česte napade.

Kako se leče manijačko-depresivne reakcije?

U svakoj fazi bolesti obično se koriste elektrošokovi koji su mahom vrlo efikasni. Psihoterapija ih donekle koristi kod lakših oboljenja, ali ne u akutnim i teškim oblicima. Vrlo je važna odgovarajuća stručna nega. U stadijumu uznemirenosti značajna je upotreba sedativa. Izvesni preparati za stimulaciju mogu se koristiti u depresivnim stanjima. Posle napada treba da sledi psihoterapija kao mera koja često može otkloniti mogućnost budućih eventualnih napada.

Da li prelazno doba dovodi do mentalne bolesti?

Ne samo po sebi, mada žlezdane (endokrine) promene koje u to vreme nastaju mogu promeniti opšte reakcije osobe i doprineti njenoj napetosti. Na taj način ovo doba može dovesti do raznih psiholoških stresova koji mogu probuditi skrivene, latentne teškoće.

Može li trudnoća ili rođenje deteta prouzrokovati mentalnu bolest?

Ne sama po sebi, ali rođenje deteta je emocionalni stres koji zahteva prilagođavanje novim odgovornostima. Na taj način može probuditi emocionalne ili mentalne prethodno uspavane reakcije. Ovo doba u životu žene može zahtevati privremenu podršku i pomoć psihoterapeuta.

Šta je psihoza post partum?

To je oblik mentalnog poremećaja koji se javlja kod vrlo malog broja žena neposredno posle porođaja. Može se javiti u različitim vidovima uključujući šizofreniju, manijačko stanje, depresiju i stanja uznemirenosti ilii fobije što podseća na neurozu. Ali ipak kod ovih poremećaja nema ničeg karakterističnog i oni se ni u čemu ne razlikuju od poremećaja koji nastaju pod drugim okolnostima koje nemaju veze sa trudnoćom. Prema tome, to u suštini nije porođajni poremećaj, izuzev u pogledu vremena nastanka, a porođaj je samo faktor koji ubrzava njegovu pojavu.

Šta je šizofrenija?

To je vrsta psihoze koja obično napada mlade ljude. Ranije se nazivala demencija prekoks. Karakteriše se poremećajima mišljenja koji su često nastrani, neusklađenim odnosom prema stvarnosti i rascepom između sadržaja misli i emocija. Tako pacijent ne mora pokazati nikakvo osećanje u odnosu na svoje ideje koje je izrazio, ili su pak njegova osećanja bez veze sa njegovim idejama. Zato su takvi pacijenti hladni prema ostalima. Oni se često u velikom stepenu povlače iz stvarnosti. U ranoj fazi bolesti odnos pacijenta prema drugima je slab i on nije u stanju da dugo ostane na radnom mestu. Uzrok je nepoznat.

Može li se šizofrenija lečiti?

Da. Razne vrste lečenja pokazale su se kao korisne, kao što je lečenje elektrošokovima i insulinska šok-terapija. Radna i društvena terapija takođe koriste. Razni noviji lekovi pokazali su se od pomoći, naročito u težim slučajevima. Zahvaljujući korišćenju ovih lekova povećao se broj pacijenata koji se izlečeni otpušaju iz bolnice. Novija istraživanja dala su rezultate koji dosta obećavaju i bude nadu da će u bliskoj budućnosti biti otkriveni još bolji metodi lečenja.

Kakvi su izgledi kod šizofrenije?

Često loši, bolest, ukoliko se ne leči, obavezno napreduje. Ipak, neki pacijenti uspevaju da se oporave od akutnog stanja pa se kaže da im je bolje. Oni mogu biti u stanju da vode ograničenu brigu o sebi, mada imaju simptome mentalne bolesti lakšeg stepena i teškoće u odnosima sa drugim ljudima.

Može li se u lečenju šizofrenije uvek obezbediti poboljšanje stanja?

Da.

Šta su paranoidne reakcije?

Mentalni poremećaji kod kojih pacijent ima utisak da je progonjen. Iluzije su takve da on oseća da neki ljudi hoće da ga povrede. I najmanji incident pretvara u dokaz takve iluzije. Pošto je to zabluda, pacijent ne reaguje na ubeđivanja. Laici paranoju često nazivaju »kompleks gonjenja« ili »manija gonjenja«. Postoji nekoliko tipova paranoidnih reakcija od kojih se jedan sreće kod šizofrenije.

Kakve izglede u pogledu lečenja ima paranoidni pacijent?

Stanje može biti privremeno kao rezultat prolaznog toksičnog ili organskog poremećaja. Ponekada se bolest može stišati i smiriti. Ipak češće je hronična i razvijaće se do smeštanja pacijenta u bolnicu. Izgledi kod prave paranoje su slabi i ograničeni stepenom u kojem psihoterapija može biti od pomoći ovim nesrećnim ljudima.

Šta je Q.I.?

To je skraćenica za koeficijent inteligencije. Broj predstavlja odnos mentalne starosti koja se ustanovljava na osnovu testova inteligencije i stvarne starosti osobe. Prosečna inteligencija je između 90 i 110. Mentalna zaostalost je ispod ovog nivoa.

šta je mentalna zaostalost?

Poznata i kao slaboumnost, označava defektan mentalni razvoj koji često postoji od rođenja ili ranog detinjstva. Izraz podrazumeva teškoće u razumevanju i shvatanju i teškoće u učenju. Postoje razni stepeni kao što su idiot, imbecil, debil ili mentalno zaostala osoba. Ponekad se govori o mentalnoj zaostalosti malog ili visokog stepena. Obično je prouzrokovana poremećajem u fizičkom razvitku mozga. Prema tome, poremećaj je isključivo organski. Zbog toga mogu postojati znaci druge povrede mozga, kao što su paraliza, spastičnost ili nenormalni pokreti, a poremećaj ponekad može biti i u vezi sa cerebralnom paralizom. Glava može biti nenormalno mala, sa odgovarajuće malim mozgom. Može postojati i hidrocefalus — velika glava zbog povećane količine tečnosti u moždanoj duplji i odgovarajuća oštećenja moždanog tkiva.

Šta je mongolizam?

Grupa mentalnih poremećaj pri kojima dete ima karakterističan izgled lica koji podseća na Mongola. Nedavnim istraživanjima je jasno utvrđeno da je to genetski, tj. nasledni poremećaj. Nedavni pronalazak metoda ispitivanja i brojanja hromozoma, nosioca gena i naslednosti pokazao je karakterističan abnormalitet hromozomske osnove pacijenata koji imaju mongolizam, što se sreće kod svakog pacijenta. Ova su deca umereno zaostala, ali često poslušna, nisu neprijatna a u izvesnom stepenu mogu nešto naučiti. Monogolizam je urođena degeneracija i često se naziva Daunov sindrom.

Šta je idiotstvo?

To je najniži oblik mentalnog razvoja koji se može lako zapaziti još u prvim godinama života. Mentalna starost nikad ne prelazi dve godine. Q.I. je ispod 25. Fizički deformiteti takođe mogu postojati, a i konvulzije su česte. Idiot vrlo kasno nauči da govori, a govor mu je uvek vrlo ograničen. Vrlo malo može da učini sam za sebe. Nije u stanju da na sebe pazi, da se oblači i hrani i često se zapušta. Neretko je razdražljiv i destruktivan. Idiot se javlja jedanput u 3300 rođenja.

Šta su imbecili?

To je oblik mentalne zaostalosti, odmah iznad idiota. Simptomi se zapažaju već prvih godina života. Pacijent se kasno razvija, nauči da se ograničeno služi govorom i nikad nije u stanju da se sam o sebi brine. Govor je ograničen. Slabo uči, ali može naučiti da obavlja jednostavne zadatke. Mentalna starost varira između dve i sedam godina a Q.I. je između 25 i 50. Imbecili se rađaju jedanput na svakih 1500 dece.

Treba li imbecile i idiote smestiti u mentalne zavode?

Mnoga takva deca su srećnija u takvim zavodima gde ih ima jer o njima brinu stručna lica. Pri odlučivanju o smeštaju takvog deteta u mentalne zavode roditelji treba da veću pažnju posvete dobrobiti deteta i ostalih članova porodice.

Šta je to debil (moron)?

Izraz se odnosi na grupu u kojoj je Q.I. između 50. i 70. Razvoj je usporen ali zaostalost u ponašanju ne mora biti primetna. Oni izgledaju kao ostala deca, uče da govore i hodaju i izraženi znaci po kojima bi se ova deca razlikovala od ostale ne moraju biti prisutni. Sama činjenica da u školi nemaju tako dobar uspeh kao ostali (što može biti prouzrokovano različitim razlozima) i da imaju problema u odnosu sa drugom decom budi pažnju psihijatra. Samo se tada odgovarajućim testovima može utvrditi zaostalost.

U koju kategoriju spada dete koje ima Q.I. izmedu 70 i 90?

To je nešto zaostalo dete koje uz odgovarajuću obuku može naći svoje mesto u društvu i živeti korisnim životom.

Da li se mentalni zaostatak nasleđuje?

Uglavnom ne. Postoje izvesne bolesti kod kojih se mentalna zaostalost nasleđuje, ali su one vrlo retke i uglavnom za većinu stanovništva nevažne. Većina mentalnih zaostalosti je slučajna i nastaje kao rezultat teškoća pri porođaju ili prati neku stečenu bolest, infekciju itd. Nekad je većina mentalnih nedostataka smatrana naslednim, ali je takvo shvatanje bilo zasnovano na slabim dokazima koji se više ne prihvataju.

Šta je »Idiot savant« (sveznalica)?

Neke vrlo slabo mentalno razvijene osobe pokazuju izvanredan talenat u jednom pravcu. Oni mogu otkriti izvanrednu sposobnost za računanje ili memorisanje. Takva se osoba zove »idiot savant« (sveznalica).

Koji su uzroci mentalnih nedostataka?

a. Neki mentalni nedostaci nastaju zbog urođenih poremećaja
b. Neki su prouzrokovani bolešću majke u toku trudnoće, kakav je slučaj recimo kod rubeole, naročito u toku prva tri meseca trudnoće
c. Ponekad su rezultat teškog porodaja ili komplikacija u toku trudnoće
d. Mogu biti rezultat povrede, infekcije ili druge bolesti koja napada mozak novorođenčeta ili u toku ranog detinjstva
e. Nedavno je zapaženo da kod velikog broja male dece mentalni nedostaci nastaju zbog poremećaja u hemijskom sastavu krvi. Postoji izvesna urođena greštka u metabolizmu, pri čemu nedostaje neki enzim. Zbog toga se velika količina nenormalnih hemijskih supstanci nagomilava u krvi što oštećuje mozak u razvoju i prouzrokuje mentalne nedostatke. Jedna od ovih hemijskih grešaka je fenilketonurija ili skraćeno PKU. Nenormalne supstance se mogu otkriti pregledom mokraće i ponegde su ovakvi testovi obavezni. Ranim otkrivanjem ovih oboljenja moguće je sačiniti odgovarajuću dijetu u cilju sprečavanja akumulacije nenormalnih supstanci i oštećenja mozga.

Mogu li se mentalni nedostaci lečiti?

Lečenje mentalnih zaostalosti je njihovo sprečavanje. Kad dođe do oštećenja mozga i nastanka mentalnog nedostatka, on se ne može popraviti ili izlečiti, mada se može mnogo učiniti da ova deca što bolje razviju preostale mentalne kapacitete. Na ovom polju se vrše mnoga istraživanja i postoji nada da će vremenom doći do velikog napretka. Ovoj deci potrebna je odgovarajuća nega kako bi se njihove aktivnosti uskladile sa njihovim sposobnostima kao i da se njihove sposobnosti razviju što je moguće više. Deca sa mentalnim nedostatkom manjeg stepena mogu se obučiti da budu korisni članovi društva.

Da li su testovi sposobnosti pouzdani?

Bez razumevanja ličnosti pojedinca i poznavanja njegove inteligencije test sposobnosti i sklonosti ne može reći čime bi takav pojedinac trebalo da se u životu bavi. Ali oni imaju određenu negativnu vrednost u tome što ukazuju na nedostatak određenih sposobnosti. Naravno da ne treba da budu jedini vodič pri odlučivanju izbora profesije.