Psihogena glavobolja

Psihogeni faktori, među njima emocionalna napetost, teskoba i strahovanje u vezi sa životnim teškoćama i psihičkim konfliktima mogu uzrokovati glavobolju. Tome posebno u naše vrijeme pogoduje prebrz i komplikovan način života, osećaj nesigurnosti, te preopterećenost i odgovornost u radu na bilo kojem polju.

Iz kliničkih zapažanja proizlazi, da je mehanizam psihogene glavobolje različit. Kod jednog dela bolesnika sa psihogenom glavoboljom nalazi se bol vaskularnog tipa. Najčešće se javlja kao cephalea vasomotoria. Wolff je ukazao na mogućnost, da se i pravi migrenski napadaji izazovu psihogenim faktorima. Kod drugog dijela bolesnika sa psihogenom glavoboljom pokazuje se tip muskularne tenzione glavobolje. Po Wolffu se oba mehanizma, vaskularni i miogeni, mogu kombinovati. Vaskularni i muskularni oblik bola u mnogih je psihoneurotičara jasno uočljiv po tipičnim oznakama, i kraj pouzdanih anamnestičkih podataka nema bitnih dijagnostičkih teškoća. Međutim, kod ne malog dela psihoneuroza, a posebno kod raznih depresijom ili strahom obojenih psihoza, ne da se iz kliničkog tipa glavobolje zaključiti na bilo koji od prije navedenih mehanizama. Za mehanizam glavobolje kod tih bolesnika verovatno su odlučne više anatomske nervne strukture, nadređene mozgovnom stablu, koje je patofiziološki centar drugih glavobolja. Bolesnici iz ove posljednje grupe prikazuju svoju glavobolju na vrlo različit način. Način toga prikazivanja u mnogome zavisi o bolesnikovoj sposobnosti da opiše te tegobe, posebno zbog eventualno već postojećih drugih psihičkih promena. Delimično iz bolesnikovih prikaza, a još češće pošto lekar sprovede tačnu analizu takvih subjektivnih teškoća, vidi se, da se zapravo ne radi o pravoj boli, nego o disforično-disestetičkim senzacijama. Tako bolesnici te teškoće, koje konstantno nazivaju »glavoboljom«, opisuju kao »napetost«, »prazninu«, »zbrkanost«, »ludilo«, kao osjećaj »nečeg tuđeg«, »neugodnog«, »žalosnog«, »strašnog«. Uz te teškoće bolesnici navode nekarakteristične i nestalno lokalizovane osećaje kao »zima«, »vatra«, »pečenje«, »pritisak«. Kaleidoskopska slika tih disestetičkih osećaja vrlo je raznolika, stereotipna ili konzekventno promenljiva, a često je zavisna o raspoloženju i koncentraciji tih bolesnika.

Gotovo uvek postoji kod bolesnika sa psihogenom glavoboljom očita hipohondrijska tendencija, da je tumače na svoj način. Čitava psihijatrijska slika, kraj negativnih somatskih nalaza, uz pozitivnu hereditamu anamnezu ili uz anamnezu s egzogenim izazovnim faktorom, govori za projekciju psihičkih manifestacija u područje glave, koje bolesnici tumače kao somatske fenomene, jer su za njih mnogo realniji i shvatljiviji. Kod psihoneuroza očito je posrijedi konverzija psihoneurotski uzrokovanih osećaja u područje glave. Kod psihoza mogu biti posrijedi iluzijska, kriva tumačenja somatskih doživljaja ili češće halucinatorni doživljaji, koje bolesnici često tumače na paranoidan način.

Lečenje psihogene glavobolje kod psihoneuroza treba da bude prije svega kauzalno. Analizom ličnosti, njenih osnovnih karakteristika, postojecih kompleksa, hroničnih i aktuelnih konfliktnih situacija kao i prilika, u kojima bolesnik živi, dolazi se do osnove za uspešnu psihoterapiju. Kod psihogenih glavobolja, koje su vazomotornog mehanizma ili im je mehanizam miogen, daje se hidergin, odnosno meprobamat. Dobro je psihoterapiju kombinirati s davanjem sedativnih sredstava. Komplicirane slučajeve leči posebno specijizovani psihoterapeut.

Teškoće u području glave kod psihoza, koje bolesnici vrlo često nazivaju glavoboljama, leče se u okvim terapije same psihoze. To lečenje spada u domen specijalista psihijatra, a sprovodi se obično na psihijatrijskim odeljenjima pomoću inzulinskih kura, elektrokonvulzijama, kurama smirivanja i spavanja (klorpromazin, reserpin, barbiturati), psihoterapijom i radnom terapijom.